U mnogim suvremenim strujama marksizma, od Novog čitanja Marxa do tzv. „političkog marksizma“ autorica poput Ellen Meiksins Wood, teorijski naglasak u razumijevanju kapitalizma leži na institucionaliziranoj separaciji političke sfere od ekonomije kao njegovoj specifičnosti. U ranijim klasnim društvima, eksploatacija neposrednih proizvođača strukturno je ovisila o njihovoj političkoj podčinjenosti. Tek u kapitalizmu postaje moguće klasno društvo u kojemu se eksploatacija može organizirati i u uvjetima formalne političke emancipacije radništva. Odvojenost proletera od sredstava za proizvodnju gura ih u zagrljaj kapitalu i motivira ih da se uvijek iznova „dobrovoljno“ prodaju onima koji će ih eksploatirati. To je ono što klasnu vladavinu u kapitalizmu čini impersonalnom: ona ne ovisi o osobnoj dominaciji ni o primjeni izvanekonomske državne sile. Tek u takvoj konstelaciji moguće je reprodukciju klasnih odnosa prepustiti „nijemom pritisku ekonomskih odnosa“, bez potrebe za izvanekonomskim nasiljem.
Recentniji kritičari su toj argumentaciji suprotstavili presudnu distinkciju između u strukturu upisane mogućnosti i njene aktualizacije. Strukturna mogućnost ne znači i nužnost njene realizacije. Iz činjenica da strukturne specifičnosti kapitalizma mogu akomodirati političku i pravnu emancipaciju radnika ne proizlazi nužno da kapital tome inherentno teži. Presudan kriterij za kapital uvijek će biti profitni motiv, a historijska realnost kapitalizma više nego jednom je potvrdila da će se, u nedostatku institucionalnih prepreka ili organiziranog otpora, služiti svakim dostupnim sredstvom koje obećava osigurati profitabilnost i njen rast. To ne vrijedi samo za način organizacije samog radnog procesa, nego i za pitanje oblika države i pravne regulacije radnih odnosa kojima će gravitirati. Po pitanju konkretnih strategija njegova ispunjenja, povijest je pokazala, kapital je savršeno oportunističan i prilagodljiv.
Temat koji slijedi donosi različite recentne doprinose raspravi o skiciranom sklopu problema: ulozi direktnog nasilja u kapitalizmu, plauzibilnosti teze o dvostruko slobodnom radniku kao kapitalističkoj normi, adekvatnosti Marxove analize značaja i rasprostranjenosti neslobodnog rada i ropstva u kapitalizmu, nijemoj prinudi kao specifično kapitalističkom obliku moći, njenim eksplanatornim dometima, granicama i eventualnim nedostacima…
Sadržaj:
Recenzije:
Sadržaj:
Recenzije:
