EcoSoc Conference

Does the shift away from fossil fuels transform extractive economies, or extend them through new demands for critical minerals? By drawing parallels between experiences from the Niger Delta and Southeast Europe and debates on US and European climate and industrial policy, this panel seeks to find out who controls the transition, whose needs it serves and who bears its social and ecological costs. It connects oil pollution and corporate accountability with lithium mining, displacement, and threats to water, land and livelihoods, examining how fossil extraction and projects promoted in the name of decarbonisation can reproduce colonial and other unequal relations. Moving beyond a change in energy sources, the discussion explores public planning, democratic ownership, reduced material demand and communities’ right to shape or reject extractive projects. What would it take for an ecosocialist transition to phase out fossil fuels without creating new sacrifice zones, and how can struggles across different extraction frontiers inform that transformation?

This plenary brings different political and theoretical traditions and concepts into dialogue, starting from the premise that ecosocialism is not a single unified concept. The discussion maps contrasting diagnoses of the ecological crisis, differing assessments of what kinds of change are politically feasible, and diverse visions of a livable future. By placing perspectives such as fossil capitalism, decolonial ecosocialism, ecofeminism, global south practices and politics, food sovereignty, and post-growth approaches side by side, the panel clarifies both shared ground and key points of tension within ecosocialist thought.

Across the Balkans, struggles to protect rivers, forests, land and clean air have mobilised communities beyond established political organisations. Often rooted in a specific place or threat, they can grow into nationwide movements and cross-border alliances, raising broader questions about democracy, public goods and control over development. This panel explores how such organising moves beyond the local, and whether shared struggles over the conditions of everyday life can challenge entrenched ethnic and nationalist divisions. It also asks what victory means: stopping a destructive project, changing public policy, building lasting organisations, or transforming the relations of power that repeatedly produce environmental harm. In a period when mass mobilisation does not necessarily translate into durable political gains, how can movements sustain participation, retain organising experience and develop a shared direction? Drawing on experiences from Southeast Europe, the discussion examines both the possibilities and limits of turning environmental resistance into a broader emancipatory politics.

Drawing on materialist ecofeminism and political ecology, this session interrogates how systems of production and energy extraction rely on the invisible, gendered labour of social reproduction. Moving beyond green-capitalist technofixes, Stefania Barca and Jasmina Husanović examine how ecologies of care, public infrastructures and reproductive labour serve as vital forces of social transformation. Grounded in both global ecofeminist frameworks that critically approach forces of social reproduction, as well as global and Western Balkan struggles around energy poverty and extractivism, the panel explores how reclaiming care, energy commons and life-making labor can build lasting ecosocialist alternatives.

Urban areas account for a large share of global greenhouse gas emissions and face environmental degradation, stark inequalities and intrusive surveillance. But at the same time, they are also places where collective solutions are designed, tested and practised. This session explores socialist municipalism: how local governments and movements can together reclaim control over housing, transport, waste, water and energy, shifting resources from policing, speculation and corporate subsidies towards care, commons and climate justice. This panel explores radical municipalism as a strategy to confront climate breakdown, commodification and top-down governance while creating new spaces of confluence where ‘politics of proximity’ can yield tangible results for everyday life. Drawing on concrete experiences from Barcelona, New York and Zagreb, the panel will operate within the wider municipalist framework, presenting, where possible, various municipalist approaches, from radical municipalism to municipal socialism on conceptual and practical level.

Da li otklon od fosilnih goriva preobražava ekstraktivne privrede, ili ih širi kroz dodatnu potražnju za ključnim mineralima? Povlačeći paralele između iskustava iz delte rijeke Niger i Jugoistočne Europe i debata o američkim i europskim klimatskim i industrijskim politikama, ovaj panel nastoji utvrditi ko kontrolira tranziciju, čijim potrebama ona služi i ko snosi njenu društvenu i ekološku cijenu. Panel povezuje zagađenje naftom i korporativnu odgovornost sa eksploatacijom litija, raseljavanjem, i ugrožavanjem voda, zemlje i ljudske egzistencije, te ispituje kako eksploatacija fosilnih goriva te projekti koji se promoviraju pod egidom dekarbonizacije mogu reproducirati kolonijalne i ostale neravnopravne odnose. Diskusija ide korak dalje od promjena u izvorima energije i istražuje javno planiranje, demokratsko vlasništvo, redukcije materijalnih potreba i pravo zajednica da oblikuju ili odbijaju ekstrakcijske projekte. Šta je potrebno kako bi ekosocijalistička tranzicija postigla ukidanje fosilnih goriva bez žrtvovanja na drugim poljima, i kako borbe na različitim ekstrakcijskim frontovima određuju tu transformaciju?

Ovaj panel dovodi u dijalog različite političke i teorijske tradicije i koncepte, polazeći od premise da ekosocijalizam nije jedinstven, homogen koncept. Kroz diskusiju mapira suprotne dijagnoze ekološke krize, različite ocjene o tome kakve promjene su politički realistične, te različite vizije budućnosti u kojoj je život moguć. Stavljajući jednu do druge perspektive kao što su fosilni kapitalizam, dekolonijalni ekosocijalizam, ekofeminizam, prakse i politike globalnog juga, prehrambeni suverenitet i post-rast pristup, panel otkriva kako zajednički jezik tako i ključne tačke napetosti u ekosocijalističkoj misli.

Širom Balkana, borbe za zaštitu rijeka, šuma, zemlje i čistog zraka mobilizirale su zajednice mimo etabliranih političkih organizacija. Često vezane za neko konkretno mjesto ili prijetnju, mogu izrasti u pokrete nacionalnih razmjera i prekogranične alijanse i potezati šira pitanja demokracije, javnih dobara i kontrole nad razvojem. Ovaj panel istražuje na koji način takvo organiziranje može otići korak dalje od lokalnog nivoa, te da li zajedničke borbe za uvjete svakodnevnog života mogu osporiti ukorijenjene etnonacionalističke podjele. Također postavlja pitanje šta znači pobjeda: zaustavljanje kakvog destruktivnog projekta, promjena javne politike, izgradnja trajnih organizacija, ili transformiranje odnosa moći koji iznova i iznova prave ekološku štetu. U vrijeme kada masovna mobilizacija ne donosi nužno trajne političke dobitke, kako pokreti mogu održati nivoe participacije, zadržati stečeno iskustvo u organiziranju i trasirati zajednički pravac? Na osnovu iskustava iz Jugoistočne Europe, ova diskusija ispituje kako mogućnosti tako i krajnje domete pretvaranja ekološkog otpora u širu emancipatornu politiku.

Oslanjajući se na materijalistički ekofeminizam i političku ekologiju, ova sesija ispituje kako sistemi proizvodnje i ekstrakcije energije ovise o nevidljivom, rodno obilježenom društveno-reproduktivnom radu. Prevazilazeći zeleno-kapitalistička tehno-rješenja, Stefania Barca i Jasmina Husanović ispituju načine na koje ekologije brige, javna infrastruktura i reproduktivni rad služe kao vitalna snaga društvene transformacije. Usidren kako u globalne ekofeminističke okvire koji kritički pristupaju silama društvene reprodukcije, tako i u globalne te zapadnobalkanske borbe protiv energetskog siromaštva i ekstraktivizma, panel istražuje kako ponovno preuzimanje brige, zajedničkih energetskih dobara i životvornog rada može izgraditi trajne ekosocijalističke alternative.

Gradovi proizvode najviše emisija stakleničkih gasova, pate od ekološke degradacije te se nose s velikom nejednakošću i kontroverznim metodama nadzora. No oni su u isto vrijeme mjesta gdje kolektivna rješenja nastaju, bivaju testirana i provedena. Na ovoj sesiji istražujemo socijalistički municipalizam: kako lokalne vlasti i pokreti zajednički mogu ponovo preuzeti kontrolu nad stanovanjem, transportom, otpadom, vodom i energijom prebacujući resurse sa policije te spekulativnih i korporativnih subvencija na njegu, zajednička dobra i klimatsku pravdu. Ovaj panel istražuje radikalni municipalizam kao strategiju suočavanja s klimatskim slomom, komodifikacijom i upravljanjem odozgo kreirajući nove prostore približavanja u kojima „politika blizine“ može donijeti opipljive rezultate u svakodnevnom životu. Na temelju iskustava Barcelone, New Yorka i Zagreba, panel će se kretati u širem municipalističkom okviru, predstavljajući, gdje god je moguće, različite municipalističke pristupe, od radikalnog municipalizma do municipalističkog socijalizma, na konceptualnom i praktičnom nivou.