Društvene i humanističke nauke, društvena misao i uopšte sve javne socijalne prakse koje referišu na prošlost dobijaju, osobito u dramatičnim i prelomnim istorijskim trenucima, posve očekivano, ambivalentnu ulogu tumača ali i sredstva legitimacije novog stanja. Postavlja se, ipak, logično i kompleksno pitanje: kako i zašto se dešava da se ta, uvek i svuda ambivalentna uloga koju odnos prema prošlosti igra u društvu, u pojedinim manifestacijama dominantno svede na jednu dimenziju – izrazito ideološko-legitimacijsku u odnosu na, u savremenosti, dominantnu ideologiju, čak i po cenu zanemarivanja nekih nepobitno utvrđenih naučnih polazišta i saznanja?